Priče osoba 2017-06-06T22:38:28+00:00

Priče osoba koje se bave prostitucijom

Ja se smatram izopćenima k’o da imamo AIDS. Da klijenata nema ne bi postojale ni prostitutke. Broj dva – masa murjaka su klijenti. Stigma je na prostituciji, nemamo nikakve uvjete kad radimo sami. Kad radimo sa svodnicima isto tako katastrofa – kad te prisili u 6 ujutro, ti više ništa ne osjećaš dole od bolova i on te sili u 6 ujutro s dvojicom. (Ana, 42)

Javnost (na prostituciju) gleda sa prijezirom. Najviše je prijezir… To bude neugodno. Jer ljudi ne znaju zašto se netko prostituira, da l’ netko ima dijete u kući pa radi tog djeteta se prostituira…Ja koja se prostituiram – ja imam djecu. I ja sam tako djecu svoju i odgojila. Jer ja nemam ni sredstava da bih mogla školovati, socijale su jako male i prostituiram se da bih prehranila sebe i svoje dijete. (Mima, 37)

Naravno da postoji stigma. (…) Lakše je nekoga osuditi nego razumjeti. Lakše je nekoga osuditi nego ući u srž stvari. Ljudi gledaju ljude površno, jednodimenzionalno i mislim da je stigma prisutna, pogotovo prema ženama, u mnogim segmentima života – kako ne bi bilo i u ovom gdje žena barata svojom seksualnošću na način na koji ona to želi. (Nina, 46)

Meni je nezakonitost najveći problem jer ja bih stvarno htjela izaći u javnost s time tko sam i što sam, ja nemam tih problema. Ja sam zapravo ponosna na sebe što sam ja uspjela u trenutku u životu kad sam bila stvarno na dnu financijski, psihički, radno – na tržištu rada, sama sa djecom, što sam uspjela ja sama bez da sam ikog tražila, bez da sam ikog pitala nešto – od države, od bilo koga, od bilo kakvih humanitarnih udruga tražila nešto.  Ja sam uspjela osigurati egzistenciju za sebe i za svoju djecu. I ja sam jako zadovoljna i ponosna (…), to je moja odluka bavit se tim poslom. Mislim da nitko nema pravo oduzeti meni da ja radim ono što ja želim. Da l’ sam ja u životu mislila da ću imati karijeru pružatelja seksualnih usluga – nisam, ali mislim…mi radimo zbog novca. Osim toga, ovdje dobivam informaciju da vrijedim i to ne sad samo u seksu, vrijedim kao osoba. Taj ljudski kontakt, ja iz toga satisfakciju dobivam. (Nina, 46)

(Percepcija prostitucije u javnosti) je iskrivljena zato jer vijesti prenose mediji, a te vijesti su većinom napisane na senzacionalistički način (…) Elitni lanac prostitucije, elitna prostitucija, prostitucija na jahtama, celebrity prostitucija (…) Ljudi vjeruju ono što pročitaju, barem većina njih misli da su novinska istraživanja u redu, a komentari na te vijesti su rijetko kad dobri. Prostitutke se naziva svim mogućim pogrdnim imenima. Primjer – citiram – „tko će ovu kurvu; stoka, to treba ubit’; ne može se prihvatiti drugog posla, kaj nije išla na blagajnu nego se kurva“, a uopće nemaju pojma o čemu govore (…) A kad vi to pročitate onda se osjećate jadno, a kad se osjećate jadno onda znate da nema nade za vas. Kad nema nade za vas onda ste u depresiji. Kad ste u depresiji, depresija dovodi do drugih stanja. Tak’ da nema mogućnosti za te žene da ide na bolje (…) Ja isto imam prava kao i on. Samo što su moja prava ukinuta, dok se druga poštuju. Još na žalost tome jer sam žensko, to je onda druga stvar. Da ste muški, muška prostitutka, seksualni radnik, onda ste frajer, muškarčina, the man. (Tea, 32)

Ima klijenata koji zbog cijele te situacije u koju je žena stavljena da je ranjiva misle da si mogu dopustiti svašta. …. Jednostavno neće ić’ na policiju prijaviti ga jer ona bude privedena, a njemu neće bit’ ništa. (Tea, 32)

Vole pokrasti prostitutku, sam skužila, klijenti. Vole pokrasti prostitutku. Ja odem na wc, majke ti, on je uzeo, mobitel, novce i kao ide. (Ana, 42)

Mislim ima manijaka, da, ali nitko nas ne štiti. (Ana, 42)

Rekla sam mu (svodniku): „Bilo je silovanje, bilo je sranje“.  Rek’o je: „A ništa, nećemo radit’ ovu noć.“ A takav kad si ne možeš policiji prijavit’ silovanje opet jer si kurva. (Ana, 42)

Ne postoji stopostotna garancija da će sve proć’ u redu. Ne postoji. Znači evo – dogodilo mi se da mi je klijent s kojim sam dvaput već kontaktirala ukrao novce (Nina, 46)

Isto me danas sretnu u gradu (mušterije) i pozdrave me, pitaju me kako san, da l’ mi šta treba. Jedan čovjek je isto tako bia moja mušterija, srea me prije dva mjeseca, pozdravia me i kaže meni: „Pričekaj.“ I ja pričekan, stojin, čekan, a on meni daje 100 kuna – „da ne brineš za danas“. (Mima, 37)

Kad radimo sa svodnicima je katastrofa, kad te prisili u 6 ujutro… ti više ništa ne osjećaš dole od bolova i on te sili s dvojcom, takav tip svodnika. (Ana, 42)

Ja sam bila dijete, osoba sa sela, dijete koje nije znalo ništa kako svijet funkcionira. Kada se vama usadi strah tada osoba ima moć. Kad vam se prijeti obitelji, kad vam se prijeti batinama…Kako ćete se vi oduprijeti ako vi tražite pomoć od policije i uvjerite se da tu pomoć nećete dobiti, da vas se baci natrag gdje ste bili? Tada nema nade za vas. Morate biti jako hrabri ili pustititi pa (…) Pokušala sam sve da se jednostavno maknem od toga. Čak sam i bježala i bunila se, i imala sam zato i problema. Znači konstantno dobivala batina, nekakve kazne, kao sad ćeš odraditi 20 klijenata i to će sve ići nama, pa sad 30, pa sad 40, pa sad 50, i to se konstantno vucaralo. (Tea, 32)

(….) I tuka me i sve. I na kraju je uzima sve novce. Baš sve. (Marina, 37)

Ja san imala makroa, kojem sam morala davati dosta para, koji me čuva, bila san s njime od 0 do 24, nije skida oči s mene, i bila sam prisiljena razne svari raditi … (Mima, 37)

Nismo smjele izlazit. Mogle smo ić’ nešto pojest i to al nismo smjele baš izlazit’. (Željka, 35)

Opet je tu onaj segment te nezakonitosti u tome svemu i onda me jako strah da me ne pozove policajac, što sam doživjela, da me policajac traži besplatnu uslugu – što sam doživjela – kao za zaštitu, da se on prema meni ponaša neprimjereno, to sam isto doživjela. (Nina, 46)

(…) Sama činjenica da mi se govori ‘ti’ je onako, jako bez poštovanja (…) Ja sam tamo sjedila i razmišljala si: „Ti ni ne znaš ‘ko sam ja, ti nemaš pojma o meni, ne znaš tko sam, ne znaš što sam, ne znaš moju povijest, ne znaš kakva sam ja osoba. Svedena sam na to što ti misliš da znaš o meni. To što ti misliš da sam ja kurva i da sam zbog toga manje vrijedna osoba…“ (Nina, 46)

Oni te privedu, napišu nekakvu izjavu, tebe prisile da to potpišeš –  ti praktički to niti ne čitaš, pročitaju ti nekakva tvoja prava, ti niti ne znaš da l’ smiješ nekoga nazvat’  telefonski, da l’ imaš pravo odvjetnika, ništa…jednostavno ništa ti to ne govore. Bar tako meni nisu rekli. Ništa. Jednostavno dođeš tamo, sjediš tamo, vidiš njih, međusobno si dobacuju, vrijeđaju te: „To ti je ova, to ti je ovako, to ti je onako, ona ti je tu svaki mjesec“.  Mislim to je užasno bezobrazno, užasno brutalno. Ono osjećaš se kao zadnje smeće na cesti. Ali baš zadnje smeće (…) Koliko sam skužila kroz niz godina prema svim ženama koje su uključene u prostituciju, bile one prisilno ili dobrovoljno, sa svodnicima ili radile same – uvijek je isti tretman. Ponašaju se ono neljudski, samo zato jer je žensko, samo zato jer je prostitutka, znači apsolutno je kurva i prema njoj se tako treba ponašati. (Tea, 32)

Meni su u oni (svodnici) govorili da oni dobivaju informacije od policije. Ja sam mislila – pa daj, u ovoj državi teško da će tebi policija davati informacije. Meni je to bilo neshvatljivo. Ja sam mislila da ono, policija, zakon i red, trebaš se bojati njih k’o vlastite sjene. Onda sam tek skužila na kraju da je to zbilja tako. (Tea, 32)

Ali bi trebala bit’ neka udruga, nešto  gdje bi se moglo zvati u tri ujutro – uhapšena sam, blablabla. I da dođe odvjetnik (…) trebao bi postojati i psihijatar u sklopu te udruge da može psihički bolesnu prostitutku zaštititi. (Ana, 42)

Uglavnom kaj napraviti – treba se riješiti jebenih svodnika. A kak se riješiti svodnika – legalizacijom. Prestati prekršajno uopće kažnjavati osobe koje rade same. Ne znam, i neki centar da bude otvoren s tim prokletim kondomima ili problem ako imaš psihički ili bilo kakav problem – upravo sam silovan pa da budu povezani sa policijom i sa svime. Da se srede odnosi s policijom. Znate ono, najviše paranoje imam od njih. Nego ono nemreš hodat’  s kondomima, je li imaš novaca u novčaniku, isključi mobitel, ak’ te pitaju ne znaš šifru i takve gluposti. (Ana, 42)

Samo ne znan zašto, ako ne’ko se s takvin poslon bavi, zašto to ne legaliziraju pa naprave neku kuću, pa ajmo pomoć, pa vidjeti kakva tim ženama pomoć triba. Da’l im je potrebna psihološka pomoć, pomoć u odjeći, hrani… (Mima, 37)

Mislim da bi trebala neka edukacija za te cure i psihološka pomoć. Mislim da bi im prvenstveno trebala psihološka pomoć. One moraju biti svjesne svoje vrijednosti, one moraju osvijestit’ da to može bit’ posao, da to nije neka sramota i prisila. One jesu bačene onak’ slučajno…ja nisam bačena slučajno u to. Ja sam to svjesno odlučila i promislila. (Nina, 46)

Idealno rješenje bi bilo kada bi se to dekriminaliziralo jer bi se u tom slučaju žene koje se time bave mogle povezat’ međusobno bolje i mogle bi jasnije postavit’ što žele, kako žele, mogle bi ostvariti svoja prava, svoju zdravstvenu zaštitu, sve živo. Ne bi imale taj strah od policije…bilo bi idealno. Što ja sumnjam da će se dogodit’ tak preko noći (…), teško da će se žene same po sebi ić’ organizirat’ iz čista mira jer ne znaju niti način. Znači da ljudi koji su u situaciji da imaju moć doći do tih žena (…) da igraju na to da stvore kod njih povjerenje, tipa spomenuli ste LET (…) (Nina, 46)

Žene bi trebalo informirati o njihovim pravima. Njima treba dati nekakve smjernice ako to već rade na koji način tako da to bude sigurnije, sigurnije tipa njihovog oglašavanja, kako bi mogle nanjušiti potencijalnu prijetnju. Dati im nekakav naputak da one imaju pravo na odvjetnika ako se nađu u takvoj nekakvoj situaciji, da one imaju sva moguća ljudska prava. (…) Mora znati ta prava, mora znati što se tiče zdravlja, mora se znati brinuti za sebe. E kad to zna, onda bi trebalo i taj zakon malo promijeniti, da se žene mogu osjećati sigurnije. (Tea, 32)

Što se tiče te prostitucije, taj članak iz tog Prekšajnog zakona to se treba izbrisat’, kompletno baš po mojemu. Nek’ ljudi rade što žele.(…) Mislim bolje da rade nego da idu u zatvor, u pritvor.  Al’ opet svejedno što će ti ljudi bit’ u pritvoru kao što su dosad, to ti plaćaju, mislim to se plaća iz proračuna, što si ti dobio od toga što si čovjeka priveo, a da nije napravio ništa?  (…) ja bi to dala obrisat’ i na taj način bi se riješilo mnogo problema. Em bi žene mogle raditi normalno taj posao bez ikakvih opasnosti, em bi mogle prijaviti nešto što bi moglo biti opasno  ili nekoga ‘ko im daje tu opasnost, ne znam.  (Tea, 32)

Ako već netko kaže, plače, jeca, kaže: „Molim te spasi me, događa se to i to…“, onda ako bi već bile neke organizacije ili već postoji nekakva organizacija, državna, nevladina, neka kažu – mi možemo njih kontaktirati ili ako hoćete vi stupite s njima u kontakt pa možda oni mogu pomoći i smjestiti vas u sigurnu kuću, dati vam pravi savjet ili nešto. To se ne događa (…) (Tea, 32)